Ja u   V I Š E G R A D U,

gradu moje dejtonske

sudbine:

hodam,

dišem,

gledam,

govorim,

slušam,

jedem,

pijem,

pišem,

čitam,

crtam,

mislim šta me uspavljuje, 

a šta budi,

šta imam, šta nemam.

Imam slobodu i svoju istinu.

Nemam zašto i šta da prečutim,

neću da budem u sebi zarobljen.

Imam šta da pričam i pišem.

Ponosan sam što ne bježim 

od sebe, sve je istinito, nemam 

razloga u ovim godinama

da podilazim sebi i drugome !

O svemu više u nastavku.

PIŠEM BLOG,  U VIŠEGRADU  GDJE MI JE

  PRIVREMENI- STALNI BORAVAK .

OVE DVIJE VEZANE RIJEČI SU SVOJEVRSTAN PARADODKS, KOJE SE U ISTO VRIJEME ISKLJUČUJU I STAPAJU. 
OVDJE OSTATI, OTIĆI, A GDJE...SVE JE TOLIKO PRIVREMENO DA POSTAJE STALNO.
 I OVDJE I TAMO TREBA PRONAĆI NOVI SMISAO ŽIVOTA. 
A JA , JA SAM GA OVDJE PRONAŠAO. 
...NOBELOVAC IVO ANDRIĆ SVOJIM BORAVKOM
I KNJŽEVNIM DJELIMA OZRAČIO JE OVAJ PROSTOR FLUIDOM KOJI JE STRUJAO IZ NJEGA,
I DALJE STRUJI, STVARAO JE MNOGE  LITERARNE I PJESNIČKE DUŠE.

...JA SAM OVDJE POSLE DEJTONSKOG GUBITKA ZAVIČAJA NAPISAO PET KNJIGA, A TRI OBJAVIO I PROMOVISAO U DOMU KULTURE VIŠEGRAD.

 

MOJ ŽIVOT U IZGUBLJENOM ŽAVIČAJU JE PROŠLOST.
ZAVIČAJ ŽIVI U MOJIM DRAGIM, NEPROLAZNIM USPOMENAMA I SJEĆANJIMA.
U VIŠEGRADU SAM NAŠAO  "VIVIFIKACIJU"-
NOVO ŽIVOTNO NADAHNUĆE ! 

Rođen sam 13.IV 1937. u Ilijašu.
Sin sam rodnog kraja i majke Savke
i oca Pere. Do sudbonosne odluke 
u Dejtonu živio sam u rodnim 
Ljubnićima i Ilijašu.
Sada imam privremeno-stalni
boravak u Višegradu, gdje sam 
našao novi smisao života.
Dužnik sam zavićaja pa san 
napisao pet knjiga sjećanja.
Prva knjiga "S E O B E " ima 
trajnu vrijednost jer sam tu 
istražio i opisao 20.rodoslova-
familija osam generacija 200.
godina unazad.
Istraženo je odakle smo došli
gdje smo i kako živjeli i gdje se
raselili-rasuli širom svijeta.

Moj prvi dolazak u Višegrad 1950 u Dom ratne siročadi iz Drugog svjetskog rata u Kalate. To mogu reči da je sudbina jer je posledica rata - masovne ljudske  katastrofe. U Dom sam dolazio u posjetu svojim rođacima Jovanu i Jovanki koje je tu smjestio stric
Mirko, jer su ostali bez oba roditelja. Ja sam dolazio sa rođakom Savom i strinom Jovanom. Jovan i Jovanka su bili mojih godina pa je stric Mirko želio da i ja tu ostanem jer sam i ja ratno siroće, pa da im pravim društvo . Moja porodica to nije odobravala , a i ja sam se iskradao i vraćao vozom-"čirom".

Drugi moj, takođe, sudbonosni dolazak na stalno-privremeni boravak u Višegrad je 1996. posle gubitka zavičaja Dejtonskom odlukom. Međutim, sada sam ja sam odabrao baš Višegrad i bez kajanja, u Andrićevom i mom Višegradu živim i pišem o izgubljenom  zavičaju.